SELO KRAPJE - SELO GRADITELJSKE BAŠTINE, Mijo Matleković
Selo Krapje se nalazi u Posavini, na lijevoj obali Save, u Parku prirode Lonjsko polje, županija sisačko-moslavačka, općina Jasenovac. Ime mu potječe od jedne vrste slatkovodne ribe: šaran - krap. Kuće prate seosku cestu, većim dijelom samo s jedne strane, a cesta tijek rijeke Save. Iza sela na 1 -2 km je rijeka Strug. lako je 80-tih godina prostor između rijeka Save i Struga melioriran -
prokopani kanali, još uvijek je okoliš pretežito močvaran. Jedan dio močvarnog djela nazvan Krapje đol je ornitološki rezervat, stanište ptica žličarki. Stanovnici Krapja bavili su se uz poljodjelstvom i ribarstvom po čemu je dobilo ime, a znali su i graditi: lijepe, dobre, funkcionalne drvene kuće. Gradili su ih od planjki hrasta lužnjaka (dub) koji im je kao prirodni materijal bid na dohvat ruke. Zbog prepoznatljivog načina, materijala, stila, gradnje ili kako je zapisano:"zbog visokih kreativnih i estetskih dometa tog graditeljstva", proglašeno je SELOM GRADITELJSKE BAŠTINE dana 23. rujna l995. godine, na Dan europske baštine.
Danas je to povijesna ruralna cjelina, spomenik I kategorije s očuvanim izvornim tradicionalnim graditeljstvom i folklorom. Žitelji još uvijek žive skladno i u borbi s prirodom, životom koji se ne razlikuje od onoga prije nekoliko desetljeća - ili možda razlikuje?! Stigle su dobrobiti čovječanstva civilizacije i tamo: kuće zidane od cigle, beton, autobusna linija, el. energija, asfalt, prije koju godinu telefon... A otišli su ljudi. Ostale su stare, drvene kuće, prazne, zapuštene... Svjedočeći o proteklom vremenu i kulturi. Neke od kuća izgrađene su i prije 200 godina. Iz oskudnih povijesnih podataka pretpostavlja se da je postanak naselja moguć nakon Karlovačkog mira. 1699. godine doseljavanjem Hrvata iz sisačkog i križevačkog kraja. Giodine 1726. spominje se gradnja kapele Sv. Antuna, drvene, umjesto stare za koju nema podataka. Danas postoji u selu župna crkva koja potječe iz 1831. god. Sve kuće nisu odmah izgrađene na svojim sadašnjim mjestima. nego na drugom mjestu i tako sagrađene prevučene su i više od 100 metara. Nisu rastavljane pa sastavljane, već i sa pokrovom i sa svime u kući prevučene. Predaja kaže da su u to vrijeme žene u kući pripremale hranu za težake.
Kuće su građene kao prizemnice i katnice na temeljima od hrastovih panjeva ili velikog kamenja, a poslije su ti temelji zamijenjeni ciglom. Neke imaju trijemove i stubište uz kuću obloženo daskama, a neke imaju stubište unutar same kuće. Pokrivene su bile šopom; rogoz, ražena slama ili daščicama. Početkom 20. st kuće su većinom pokrivene crijepom. Za samu izgradnju nisu previše koristili čavle. Gradnja, povezivanje planjki, rađena je stručnim i preciznim izrezivanjem planjki (kutovi) - hrvatski vuglić i korištenjem drvenih klinova - možđenjaka. Pod je bio od planjki ili zemlje. Zidovi su šipkani raskoljenim prućem od jedne vrste vrbe ili ljeske, a zatim ocupani tlakom - smjesa zemlje i pljeve. Završna obrada zidova se radila sa zemljom i pijeskom. Kada bi se osušilo zidovi su krečeni krečom koji su ljudi sami gasili. Strop je od dasaka. Za strop i letve na krovištu korištena je i jelovina. Otkuda? Dolazila je Savom iz Slovenije splavovima -flos. Kako izgleda raspored prostorija u jednoj takvoj kući? U prizemnom djelu su sobe - šute. Jedan dio prostorija koristio se za spavanje, a jedan dio kao Ostava. Na katu je bila soba gdje se također spavalo i obitavalo - iža i kuina.Istaknuti dijelovi kuća su ukrašeni jednostavnim rezbarijama. O svakoj kući trebalo bi jako puno pisati. Koliko imaju zajedničkog, još više imaju različitosti u sebi samoj. rasporedu i unutrašnjoj organizaciji prostora. U sve se može uvjeriti svatko sam, ako ne prije onda 23. rujna 2000. na Dan graditeljske baštine.